Beta Vukanović

Beta Vukanović (1872—1972)

Mrtva priroda sa voćem i grožđem

tempera na papiru

8,8x14cm

 

 

Svi elementi slikarskog postupka, tačan i gibak crtež, koloristički skladovi, efekti svetlosti, način materijalizacije, građenje prostora, kompoziciono rešenje i obrađen motiv tipični su za zrelo stvaralaštvo Bete Vukanović i upućuje na zaključak da je delo nastalo tokom prve decenije XX veka.

Beta Vukanović (Bamberg, 18. april 1872 — Beograd, 31. oktobar 1972) je bila srpska slikarka koja je pripadala impresionizmu. Kasnija dela su bila realistička ali je uvek zadržala impresionističku paletu.
 
Rodila se 18. aprila 1872. godine u Bambergu, u Nemačkoj, kao Babet Bahmajer (nemački: Babette Bachmayer).
 
Posle završetka osnovne škole i Više ženske škole upisala se 1890. godine na privatnu slikarsku školu Karla Mara i Anton Ažbea u Minhenu. U ateljeu je upoznala Ristu Vukanovića i u njemu su se venčali 1898. godine. Umesto na svadbeno putovanje, otputovali su za Beograd, za koga su joj prijatelji pričali da je mali grad, u kojem ne postoji interesovanje za umetnost.
U Beograd su stigli na leto 1898. godine. U vreme njihovog dolaska, prestonica je prerastala iz orijentalne varoši u evropski grad. Da bi oživeo umetnost, bračni par je pokrenuo niz akcija. Iste godine osnovali su Udruženje srpskih umetnika za plastične umetnosti i muziku, koje je trajalo pet godina.
 
Te 1898. godine Beta je prvi put izlagala, zajedno sa mužem i vajarom Simeonom Roksandićem u Beogradu, u sali Narodne skupštine, do koje su slike dopremili na taljigama, preko turske kaldrme, sami ukucavali eksere i na zidove kačili slike.Na izložbu je došao i kralj Milan Obrenović, veliki poštovalac umetnosti i kolekcionar, koji ih je pozvao da izlažu i u dvoru.[4Izložba u dvoru je ostvarena 1900. godine. Tom prilikom je kralj Milan otkupio sliku Riste Vukanovića „Dahije“, a suma za koju je otkupljena je bila dovoljna za kupovinu zemljišta na Dunavskoj padini, na uglu ulica Gospodar Jovanove i Kapetan Mišine, gde su kasnije sagradili sebi kuću.
 
Godine 1899. bračni par je dobio dozvolu od Ministarstva prosvete da nasledi prvu srpsku slikarsko-crtačku školu od njenog osnivača Kirila Kutlika, posle njegove smrti. Pedagoški rad je započela 1900. godine. Pošto su promenili dve adrese, Vukanovići su školu uselili u svoju kuću u Kapetan-Mišinoj 13. Kuća, sa izmenjenom fasadom, još uvek postoji i od 1984. godine je spomenik kulture Beograda. Projektovao je Milan Kapetanović, projektant jugoslovenskog paviljona na Svetskoj izložbi u Parizu. U kući su napravljena četiri velika ateljea. Od svega je bila najlepša fasada kuće, na kojoj je iznad glavnog ulaza, Beta naslikala „Tri muze” – muzika, slikarstvo i igra, simbolično predstavljenih, u obliku tri lepe žene, oko kojih su na stubićima bili cvetovi plavih perunika i šareno paunovo perje. Fasada, zajedno sa ovim radom je uništena u bombardovanju tokom Drugog svetskog rata, a kao jedina uspomena na fasadu je ostala samo razglednica u izdanju „Gece Kona”. U katalogu Zavoda za zaštitu spomenika kulture Beograda navodi se međutim da je ova dekoracija, slikana u tehnici freskoslikarstva, izgubljena prilikom izmena i pregradnje zgrade tridesetih godina XX veka.
 
Slikarska škola je radila od 1902. do 1905. godine.Rista je vodio muško, a Beta žensko odeljenje škole, a kasnije su im se pridružili slikar Marko Murat i vajar Đorđe Jovanović.] Cilj škole je bio da pripremi buduće polaznike stranih slikarskih akademija, ali i učitelje crtanja za gimnazije i više ženske škole.[10] Škola je 1905. godine prerasla u Umetničko-zanatsku školu, kada je premeštena u ulicu Kralja Petra, a kasnije u Kraljevsku umetničku školu, u kojoj je Beta Vukanović takođe predavala crtanje i akvarelisanje (akvarel).[12]. Iz nje su izašle generacije impresionista.
 
Jedna od prvih slika koje je Beta naslikala u Srbiji je bila „Krsna slava”, tema svojstvena srpskom narodu. Tom slikom je uspela da spoji svoje minhensko obrazovanje i osećanja prema Srbiji. Slika je bila izložena i nagrađena na Svetskoj izložbi u Parizu 1900, na kojoj se predstavila sa svojim mužem, pod prezimenom Vukanovići.
 
Učestvovali su u osnivanju Društva srpskih umetnika „Lada” 1904. godine,[3] povodom stogodišnjice Prvog srpskog ustanka. Redovno su izlagali na izložbama ovog društva.Godine 1958. je izabrana za doživotnog počasnog predsednika „Lade”.
 
Radila je kao dobrovoljna bolničarka, prvo u Balkanskim ratovima. Zbog znanja stranih jezika, asistirala je stranim lekarima. Nagrađena je Ordenom za negu ranjenika i bolesnika (1912) i Medaljom za usluge Crvenom krstu Srbije (1913).
 
Kad je počeo Prvi svetski rat, Rista se teško razboleo. Pored njega je u bolnici negovala i ranjenike. S srpskom vojskom supružnici su otišli su na jug, do Soluna, a zatim su s grupom ranjenika u Marselj (Francuska). Iz tog perioda su sačuvana dva njena akvarela: francuski vojnici iz afričkih jedinica 1915. godine i predeo iz Marselja (1916). Obe slike se sada nalaze u Vojnom muzeju u Beogradu.
 
Kako je Narodna banka Srbije dobrom emisionom politikom uspela da očuva poverenje u vrednost dinara, čak i tokom rata, suočila se sa problemom nedovoljne količine novca u opticaju. Beta je izradila nacrt za ratnu novčanicu od 50 dinara, čija je prva partija izdata marta 1915. godine u Parizu. Ukupno je izdato 1.025.000 primeraka i nije zabeležen nijedan falsifikat.[16] Međutim, pošto je izrađena na brzinu, lošom bojom i imala greške u natpisu, naišla je na veliki otpor u narodu, koji joj je zbog lošeg izgleda nadenuo ime „ratna novčanica” ili „pegavac”, pa je Narodna banka odlučila da obustavi dalje puštanje u promet i već iste godine je povučena iz opticaja.Danas se svrstava među numizmatički najvrednije srpske novčanice.
 
Rista je radio kao inspektor u više mesta u Francuskoj, u srpskim srednjim školama, otvorenih za decu iz Srbije pogođenu ratom. Preminuo je početkom 1918. godine i sahranjen na vojničkom groblju u Tijeu, gde mu je Beta podigla spomenik, i grob redovno posećivala.
 
Nakon rata se vratila u zemlju. Stigla je s poslednjim transportom izbeglica, 1919. godine. Kuća u kojoj su živeli pre rata, bila je oštećena. Kako nije želela da se vrati u „porušenu i pokradenu“ kuću, prodala ju je Milutinu Stanojeviću, generalnom konzulu japanskog konzulata. Živela je u Domu učenica u Beogradu, gde je radila kao nastavnik crtanja. A kasnije je dobila atelje u zgradi Kolarčevog narodnog univerziteta.[
 
Ubrzo je osnovala Udruženje likovnih umetnika u Beogradu (1919), a 1921. godine je postala nastavnik u Umetničkoj školi.
 
U Drugom svetskom ratu, odbila je da se učlani u pokret „Kulturbund“, i koristi sve privilegije koje uz to idu, govoreći da sebe smatra Srpkinjom. Slikanje joj je pomoglo da prebrodi bombardovanje i strahote rata.
 
Slikala je i crtala do kraja života. Odlazila je u svoj atelje goto svaki dan, gde je primala posete od 12 do 14 časova. Često je sedela u obližnjem parku i beležila prizore koji bi u njoj pobudili osećanja.
Dobitnica je nagrade za životno delo 1971. godine.
 
Preminula je 31. oktobra 1972. godine u sto prvoj godini života i sahranjena na Novom groblju u Beogradu.